Putin ne može zaustaviti rat, jer bi time srušio sve što je izgradio
Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu trebala je biti brza i pobjedonosna. Ali više od tri godine kasnije, Rusija je zaglavljena u krvavom, skupom i destabilizirajućem ratu. Dok svijet raspravlja o tome kako zaustaviti sukob, jedna istina postaje sve jasnija: Putin sam ne može okončati ovaj rat.
1. Povratak slomljenih ljudi
Više od 700.000 ruskih vojnika borilo se u Ukrajini. Mnogi su bili loše obučeni i psihološki uništeni. Povratnici u Rusiju često nose duboke traume – neki postaju nasilni, čineći zločine poput napada, silovanja i ubistava.
Kremlj je, iscrpivši regrutne resurse, počeo novačiti zatvorenike – uključujući i one osuđene za brutalne zločine. Specijalna izvjestiteljica UN za ljudska prava u Rusiji Marijana Kaćarova navela je da je oko 170.000 nasilnih kriminalaca upućeno na front. Po povratku, neki od njih čine nova zvjerstva nad civilima.
Završetak rata značio bi povratak velikog broja ovih ljudi u društvo – scenario od kojeg Kremlj strahuje.
2. Ekonomija zasnovana na ratu
Ruska ekonomija se u potpunosti preorijentisala na rat. Ogromni državni resursi usmjereni su na proizvodnju tenkova, projektila, uniformi i dronova. Budžet za odbranu u 2025. doseći će gotovo 30% ukupnog nacionalnog budžeta, dok će troškovi za vojsku i sigurnost činiti skoro 40% svih federalnih rashoda.
Uprkos sankcijama, ruski BDP je 2023. zabilježio rast od 3,6% – ali taj rast je umjetan, potaknut ratnim ulaganjima, a ne stvarnim razvojem. Riječ je o prividu prosperiteta koji hrani ratna industrija.
Za režim, rat više nije samo politički alat – on je temelj ekonomske stabilnosti.
3. Rat kao političko pokriće
Rat Putinu osigurava politički imunitet. U njegovo ime opravdava represiju, siromaštvo, cenzuru, pa čak i ubistva. Pod okriljem rata, eliminisani su njegovi protivnici: Aleksej Navaljni je preminuo u zatvoru pod sumnjivim okolnostima, Jevgenij Prigožin je poginuo u misterioznoj avionskoj nesreći, a brojni drugi su uhapšeni ili protjerani.
Kulturna elita je ušutkana ili u egzilu. Rat odvlači pažnju javnosti sa unutrašnjih problema. Kada je teroristički napad u Krokus siti holu odnio više od 140 života, režim je optužio Ukrajinu, iako je odgovornost preuzeo ISIS – mnogi su ipak povjerovali zvaničnoj verziji.
Mir bi Putina učinio ranjivim, a rat mu omogućava da zadrži apsolutnu kontrolu.
4. Nema pobjede, nema izlaza
Putin je obećao “denacifikaciju” Ukrajine, rušenje vlasti u Kijevu i sprječavanje širenja NATO-a. Nije uspio u nijednom cilju.
Ukrajina je sada jedinstvenija, odlučnija i vojno jača. Njena vojna industrija se razvija, a sarađuje sa globalnim gigantima poput Rheinmetalla i SAAB-a. Mržnja prema Rusiji je ukorijenjena i prenosi se među generacijama.
Putin sada ne zna kako da iz rata izađe – pobjede nema, ali mir bi značio poraz.
5. NATO iluzija
Jedan od razloga invazije bilo je Putinovo zahtijevanje da se NATO povuče iz istočne Evrope. Umjesto toga, NATO je ojačao – Finska i Švedska su postale članice, a evropske države ulažu u zajedničku odbranu, nezavisnu od SAD-a.
Putin je želio slabiti Zapad, a zapravo ga je ujedinio i osnažio. Umjesto tampon zone, sada ima NATO direktno na granici.
Zaključak: Putin je zarobljenik vlastitog rata
Putin nije samo započeo ovaj rat – on je izgradio čitav sistem koji od njega zavisi. Psihološki, politički i ekonomski.
Ne može ga zaustaviti bez ostvarivanja svojih početnih ciljeva – koji su sada nemogući – ili bez ogromnog pritiska iznutra i izvana. U svakom drugom slučaju, on će rat nastaviti, jer bez rata njegov režim pada. Bez rata, njegova slika “velikog vođe” nestaje.
Ovaj rat više se ne vodi zbog Ukrajine – već zbog očuvanja jednog čovjeka i njegove laži. A dok se ta laž ne sruši iznutra ili spolja – rat će trajati.
Ne zato što je Putin jak, već zato što je preslab da bi stao.